(Komentar 1- 3. ajeta sure El-Hud?urat)

Allah Uzvi?eni je rekao:

„O vjernici, ne istupajte ispred Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah zaista, sve čuje i sve zna. O vjernici, ne di?ite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao ?to glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poni?tena va?a djela, a da vi i ne osjetite. Doista, onima koji uti?avaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom, a to su oni čija je srca Allah isku?ao u bogobojaznosti – pripada oprost i nagrada velika.“(El-Hud?urat, 1-3.)

Sura El-Hud?urat objavljena je dvete godine po Hid?ri u Medini i ima osamnaest ajeta. Ona sadr?i pravila po kojima se uređuju međuljudski odnosi u muslimankoj zajednici, kojima se uljep?ava njihovo pona?anje i ?titi njihova opstojnost. Uz navedeno, tu su i pravila s kojima se reguliraju odnosi naspram drugih naroda, a na samom početku sure, posebno su apostrofirana pravila pona?anja prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.

U vrijeme objavljivanja ove sure stanovnici Arapskog poluotoka, masovno su već bili prihvatali islam, i u komuniciranju s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., neki od njih su se neprimjereno pona?ali. Po?to se u četvrtom ajetu ovog poglavlja naređuje muslimanima da iza soba Allahova Poslanika, s.a.v.s., ne prave buku i galamu, ova je sura nazvana Hud?urat, to jeste Sobe.

Ovim ajetima Allah Uzvi?eni odgaja svoje robove vjernike, u pogledu odnosa prema Njegovom Poslaniku, kao ?to je iskazivanje po?tovanja, počasti i velikodu?nosti. Uz to, ovi časni ajeti, uz krajnji respekt prema Resulullahu i njegovoj privatnosti, poučavaju moralu i čestitosti naspram svakog čovjeka.

Vjerovjesnik, s.a.v.s., bio je vjernicima vođa i uzor u svakom pogledu. Bio je njihov sudija, njihov učitelj i imam, njihov vojskovođa, njihov savjetnik i pomagač, jednom riječju, njihov vođa i uzor koji ih je predvodio u svima domenima njihovog zajedničkog ?ivota. Uz to, on je učio ljude svim oblicima morala i uljudnog pona?anja i stoga je savim logično da Uzvi?eni, takođe, tra?i od njegovih pristalica pona?anje u skladu s normama najvi?eg stepena uljudnosti i morala. Lijep odnos vijernika prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., podrazumijeva čitav spektar radnji od kojih ćemo za ovu priliku navesti samo neke.

Podređivanje osobnog mi?ljenja Vjerovjesnikovom, s.a.v.s.

Po?tovanje i lijep odnos prema Vjerovjesniku pokazuje se, pored ostalog, i preferiranjem njegovih stavova i rje?enja nad osobnim, kao i rje?enjima i stavovima drugih ljudi. Svaki vjernik musliman svjestan je uloge Poslanika putem kojeg Uzvi?eni govori i saopćava savr?ene principe svoga vjerozakona. Stoga se po?tovanjem njegovih rje?enja u svim sferama ?ivota iskazuje respekt prema apsolutnom Kreatoru, s čime se dose?e Njegova naklonost i blizina. Riječi Uzvi?enog: „O vjernici, ne istupajte ispred Allaha i Poslanika Njegova“, po Ibn Kesiru, imaju značenje: „tj. ne ?urite ni u čemu kad ste s njim, odnosno prije njega, nego budite od onih koji će ga slijediti u svim stvarima“.[1]

Iako se ajet po svome smislu odnosi na ashabe, on ima općenito značenje, tj. odnosi se na sve vjernike i na sve situacije u kojima postoje dileme i razila?enje u mi?ljenju. Uzvi?eni u drugom ajetu to poja?njava rekav?i: „Ako se u nečemu ne sla?ete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas najljep?e rje?enje.“ (En-Nisa', 59.)

Obraćanje na Allaha i Njegova Poslanika podrazumijeva obraćanje na dva osnovna izvora - Kur'an i sunnet, jer ?to ta dva izvora posvjedoče to je istina, a nakon istine nema ni?ta osim zablude. Zato riječi Uzvi?enog: „ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet“, upućuju na zaključak, da onaj koji u pitanjima razila?enja i sukoba ne bude sudio po Knjizi i sunnetu, ne vjeruje u Allaha i drugi svijet.

U općenitost tog propisanog načina pona?anja ulazi hadis koji prenosi Muaz bin D?ebel, radijallahu anhu. Kada ga je Poslanik, s.a.v.s., ?aljući ga u Jemen, upitao: „Po čemu će? suditi?“ – on odgovori: „Po Knjizi Uzvi?enog Allaha“ – pa ga Poslanik, s.a.v.s., ponovo upita: „a ako tu ne nađe??“ „onda po sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s.,“ pa opet upita Poslanik, s.a.v.s.: „pa ako ni tamo ne nađe??“ – on dodade: „trudit ću se svojim mi?ljenjem“. Allahov Poslanik, s.a.v.s., potap?av?i ga po prsima reče: „Hvala Allahu, koji je dao razboritost izaslaniku Allahova Poslanika, u onome čime je zadovoljan Njegov Poslanik.“[2]

Iskazano zadovoljstvo i radost Allahova Poslanika, s.a.v.s., zbog Muazovog, r.a., odgovora ogleda se u tome ?to je on svoje mi?ljenje pretpostavio Kur'anu i sunnetu, inače bio bi od onih koji „istupaju“ ispred Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.s.

Imam Mevdudi, komentirajući navedeni ajet ka?e: „To se ne odnosi samo na pojedinačne prilike muslimana, već i na njihov dru?tveni ?ivot. Niti jedna muslimanska vlada, sud ili parlament, ne smije ispustiti taj princip.“[3]

Pokoravanje naredbama Vjerovjesnika, s.a.v.s.

Pokoravanje Vjerovjesnikovim odlukama, draga srca i sa zadovoljstvom, ubraja se, takođe, u pravila lijepog pona?anja prema njemu. Zapravo, pokornost Alejhisselamu nije pitanje slobodnog izbora, već vjernička obaveza koja se razumije iz brojnih kur'anskih citata. Uzvi?eni je, eksplicite, naredio pokornost svome Vjerovjesniku rekav?i: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne ni?tite djela svoja!“ (Muhammed, 33.)

„Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju njegovu, da ih isku?enje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.“ (En-Nur, 63.)

Na osnovu navedenih ajeta vjernici treba da usklađuju svoje riječi i djela prema riječima i djelima Allahova Poslanika, s.a.v.s. Samo takva djela biće vrednovana i prihvaćena, u protivnom, ona neće biti prihvaćena, i tretirat će se kao pona?anje koje je oprečno pona?anju i praksi Poslanika, s.a.v.s. Sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., je govorio: „Ko uradi neki posao koji nije u suglasju s na?om vjerom, to mu se odbacuje.“[4]

U narednom ajetu se ka?e: „Ono ?to vam Poslanik da, to uzmite, a ono ?to vam zabrani, ostavite!“ (El-Ha?r, 7.)

Iskreni vjernik u Allaha vjeruje da Allahov Poslanik, s.a.v.s., doista, naređuje samo dobro, a zabranjuje zlo. Stoga su neupitna njegova naređenja i zabrane. Ibn Ebi Hatim prenosi da je Mesruk rekao: „Do?la je neka ?ena Ibn Mes'udu, pitajući ga: „Saznala sam da zabranjuje? tetoviranje i uplitanje tuđe kose u vlastitu, pa da li si to na?ao u Allahovoj Knjizi ili čuo od Allahova Poslanika, s.a.v.s.!“ On reče: „Naravno, na?ao sam to i u Allahovoj Knjizi i čuo od Allahova Poslanika, s.a.v.s.!“ „Tako mi Allaha, pročitala sam Mushaf od korice do korice i ne nađoh ono ?to ti govori?!“ „Da li si na?la u Kur'anu ajet: „Ono ?to vam Poslanik da, to uzmite, a ono ?to vam zabrani ostavite!“ „Naravno da jesam!“ On nastavi: „čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako zabranjuje: uplitanje tuđe kose, tetoviranje i čupanje obrva.“ Ona reče: „Mo?da, ipak, neko iz tvoje porodice to prakticira?“ „Uđi i vidi!“ U?la je i razgledala, a zatim iza?la govoreći: „Nisam vidjela ni?ta lo?e.“ Dodao je: „Zar ne zna? oporuku dobrog Allahovog roba (?uajba, a.s.): „Ja ne ?elim činiti ono ?to vama zabranjujem.“[5]

Nadalje, Uzvi?eni veli: „Reci: - Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!“ (Ali Imran)

Ovaj ajet donosi sud o svakome ko tvrdi da voli Allaha, d?.?., a nije na putu Muhammeda, s.a.v.s. Takve tvrdnje su bez utemeljenja i one su la?ne. Slijeđenjem Allahova Poslanika, s.a.v.s., uz ostale blagodati, zadobija se i posebna počast, koja se razumije iz ovog ajeta, a to je ljubav Milostivog, koja nadilazi na?u ljubav. Neki mudraci su kazali: „Nije mudrost u tome da ti voli?, nego je mudrost da bude? voljen.“ Drukčije rečeno, kome se du?nost pokoravati i kome je zabranjeno suprostavljati se, du?nost je lijepo se odnositi i učtiv biti prema njemu.

Uzimanje Vjerovjesnika, s.a.v.s., za sudiju

Poznato je da je Alejhisselamova poslanička misija bila vi?eznačna i doticala se svih sfera ljudskog ?ivota. Njegova uloga bila je i da uspostavlja pravdu i sudi ljudima. Uzvi?eni je rekao: „Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudi? onako kako ti Allah objavljuje!“ (En-Nisa', 105.)

Budući da je i Poslanik, s.a.v.s., bio podlo?an utjecajima ljudske argumentacije, on se arbitrirajući ljudima ograđivao govoreći: „Ja sam, doista, čovjek i sudim po onome ?to čujem. Mo?e se desiti da neko od vas bude vje?tiji u dokazivanju od drugih, pa ja na osnovu toga presudim u njegovu korist. Ali, kome ja dosudim pravo drugog muslimana, dosudio sam mu dio vatre, pa neka je on nosi ili neka je odbaci.“[6]

U znakove uva?avanja Pejgambera, alejhissalatu ves-selam, ubraja se i zadovoljstvo u du?i zbog donesene presude ma kakva ona bila. Protivljenje njegovim presudama povlači za sobom nevjerovanje jer je Allah, subhanehu ve tealla, rekao:

„I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u du?ama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ (En-Nisa', 65.)

Uzvi?eni se kune Sobom da niko neće biti vjernik dok ne uzme za sudiju Poslanika, s.a.v.s., u svim pitanjima, tako da to ?to on presudi jeste istina koje se treba dr?ati i tajno i javno. Zato Allah Uzvi?eni ka?e: „i da onda zbog presude tvoje u du?ama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ Znači, kada tebe za sudiju uzimaju, oni ti se u dubini du?a svojih pokoravaju i ne nalaze nikakve tegobe ?to si im presudio, tako da to prihvaćaju i javno i tajno predajući se potpuno i bez rezerve.[7]

Prihvatanje Allahovog Poslanika, s.a.v.s., za sudiju u sporovima, zapravo, znači prihvatanje Allahovog zakona i Njegovog programa. U protivnom, Allahov ?erijat i sunnet Njegovog Poslanika ne bi imali mjesta poslije Poslanikove, s.a.v.s., smrti. Stoga se ovim ajetom uvjetuje vjerovanje i ustanovljava definicija islama koju Uzvi?eni uslovljava bezrezervnim prihvatanjem Poslanika, s.a.v.s. Zato nije potrebno posebno nagla?avati da zakoni i propisi, po logici zdrava razuma, nala?u da se pred vođom i sudijom koji te zakone provodi mora biti pristojan i učtiv.

Isticanje ljubavi prema Vjerovjesniku

Uzvi?eni je obavezao vjernike da vole svoga Poslanika, s.a.v.s., istaknuv?i da im je on preči od njih samih, a i sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: „Tako mi Onog u čijoj je ruci moj ?ivot, niko od vas neće vjerovati dok mu ne budem dra?i od rođenog djeteta, roditelja i cijelog svijeta.“[8]

Ljubav je pitanje srca i najsuptilnijih osjećanja čovjekove du?e. Ljude mo?ete prisiliti da nekoga po?tuju, ali nikako da ga i vole. Stoga se ljubav prema Resulullahu ne mo?e nametnuti nikakvim dekretom niti naredbom, ukoliko on to istinski ne zaslu?uje. Njega treba voljeti zbog posebnosti, nadnaravnosti i osobina koje su ispunjavale savr?enost njegovog morala, kao i zbog počasti s kojima ga je Uzvi?eni odabrao i učinio najodlikovanijim. Zato se s pravom istinski mo?e po?tovati samo onaj koga istinski volimo.

Mnogo je načina pomoću kojih se mo?e iskazati ljubav i respekt prema voljenoj osobi, u ovom slučaju prema Resulullahu, s.a.v.s. Jedan od načina je da mu se uljudno obraćamo - riječima punim po?tovanja, ne upadajući mu u riječ, ne zapitkujući ga bez velike potrebe, ne uznemiravajući ga kada se odmara ili kada je zauzet nekim va?nim poslovima i, pri tome, ne podi?ući glas. Blago i uljudno pona?anje vjernicima naređuje se ajetom: „O vjernici ne di?ite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao ?to glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poni?tena va?a djela, a da vi i ne primijetite. (El-Hud?urat, 2.)

Ovaj ajet ima doslovno ali i preneseno značenje. Doslovno vrijedi za ashabe, a u prenesenom smislu za sve ostale vjernike, ?to podrazumijeva da osobna mi?ljenja i sklonosti u prisustvu velikana treba iznositi na krajnje učtiv i ponizan način. Vjerovjesnik je najčasnije Allahovo stvorenje i on zaslu?uje obraćanje s najvi?im stepenom po?tovanja zbog čega ne dolikuje vjernicima da razgovaraju s njim kao ?to razgovaraju međusobno. Kao povod ovome ajetu navodi se nekoliko predaja a jedna od njih je da su se hazreti Omer i Ebu Bekr, radijallahu anhuma, sporili, kada je do?la delegacija plemena Benu Temim o imenovanju njihovog emira. Ebu Bekr je predlagao Ka'ka'a bin Ma'beda, dok je Omer predlagao El-Ake'a bin Habisa. Tada je Ebu Bekr rekao: „Ti ba? hoće? da mi proturječi?“, na to je Omer, r.a., odgovorio: „Ne, nemam ?elju da ti se suprotstavljam“, poslije čega su počeli raspravljati povi?enim tonom, ?to je bio razlog objavljivanju ovoga ajeta.[9]

Islamski učenjaci zauzeli su stav da je pokuđeno dizati glas čak i kod kabura Vjerovjesnika, s.a.v.s., kao ?to je bilo pokuđeno i za vrijeme njegova ?ivota, jer ga treba po?tovati i ?iva i mrtva. Halifa Omer bin el-Hattab, r.a., je jednom čuo razgovor dvojice u Poslanikovoj d?amiji, pa kada su podigli svoje glasove, pri?ao im je i rekao: „Znate li gdje ste i odakle ste vas dvojica?“ Oni reko?e: „Iz Taifa.“ Da ste iz Medine, ?estoko bih vas kaznio!“[10]

Uzvi?eni zabranjuje dizanje glasa u prisustvu Njegova miljenika da se on ne bi naljutio, jer ako se on naljuti, zbog ljutnje svoga Poslanika naljuti se i Uzvi?eni Gospodar, tebareke ve teala, ?to ima za posljedicu uni?tenje ljudskih djela. Suprotno tome, Uzvi?eni je pohvalio uti?avanje glasa pred Poslanikom, i za one koji tako postupaju obećao „oprost i nagradu veliku“.

Ljubav i po?tovanje prema Resulullahu, s.a.v.s., očituje se i blagosiljanjem i upućivanjem selama, pri spominjanju njegovog imena. Na?e blagosiljanje Vjerovjesnika ima posebnu va?nost kada znamo da nam je to zapovjedio Allah, d?.?., kao i da je to jedini imperativ u kojem učestvuje Allah i njegovi meleki. Na?e blagosiljanje Poslanik je pohvalio riječima: „Najpreči ljudi na Kijamskom danu su mi oni koji najvi?e donose salavate na mene.“[11]

„Ko donese na mene jedan salavat, Allah na njega donese deset salavata i upi?e mu deset dobrih djela.“[12]

„Mnogo i često me blagosiljajte jer je va? salavat na mene oprost za va?e grijehe.“[13]

Po?tovanje i ljubav prema Alejhisselamu iskazuje se i ljubavlju prema onima koje je on volio. Budući da je Vjerovjesnik volio svoje ashabe i članove svoje porodice (ehli-bejt), du?ni smo ih i mi voljeti i po?tivati. Njegova ljubav prema ashabima je sasvim razumljiva jer su mu oni bili glavni pomagači i potpora u ?irenju islama u najte?im i najpresudnijim trenucima njegove poslaničke misije. Njih je Svevi?nji u Svojoj Knjizi pohvalio i nazvao „najboljim ummetom“ i naglasio „da je zadovoljan muhad?irima i ensarijama“. Govoreći o svojim drugovima, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Zaklinjem vas Allahom, pazite na moje ashabe! Nemojte ih uzimati za metu (napada) poslije mene, jer: onaj ko ih voli, voli ih zato ?to voli mene, a onaj ko ih mrzi, mrzi ih zato ?to mrzi mene, ko njih uznemirava, uznemirava i mene, a ko uznemirava mene, uznemirava i Allaha, a onoga ko uznemirava Allaha, Allah samo ?to nije uzeo.“[14]

U drugom hadisu rekao je: „Ne vrijeđajte moje ashabe, jer kada bi neko od vas potro?io zlata koliko je brdo Uhud, ne bi zaslu?io koliko je neko od njih zaslu?io. Ne bi zaslu?io ni pola, koliko je jedan od njih zaslu?io.“[15]

Svakako da se i članovi njegove u?e porodice ubrajaju u ashabe na koje se odnose sve spomenute odlike, zbog čega i oni zavređuju na?u ljubav i po?tovanje. Pored toga, mi im posvećujemo dodatnu privr?enost, zato ?to su oni pejgamberskog porijekla ili su u srodstvu s njim. Od Zejd bin Erkama prenosi se da je čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., kada se jednom kod izvora Humm obratio prisutnima. Nakon ?to je izrekao zahvalu Allahu, d?.?., potom ga hvalio a zatim rekao: „O ljudi, ja sam čovjek kome će uskoro od moga Gospodara doći Melek smrti, pa na to moram odgovoriti. Ja vam ostavljam dvoje ?to je uistinu veliko: Knjigu Allaha Uzvi?enog u kojoj su Uputa i Svjetlo, pa je prihvatite čvrsto i nepokolebljivo.“ - Zatim je podsticao na pridr?avanje i razvijanje ljubavi prema Allahovoj Knjizi a zatim rekao: „Moja porodica (ehli-bejt), podsjećam vas na Allaha u pogledu moje porodice, podjećam vas na Allaha u pogledu moje porodice, podjećam vas na Allaha u pogledu moje porodice“.[16]

Za svoju kćerku Fatimu, radijallahu anha, je rekao: „Fatima će među svim stanovnicima D?enneta biti najodabranija ?ena.“[17]

Za svoju dvojicu unuka Hasana i Husejna rekao je: „Allahu, zavoli ih, jer ih ja volim.“[18]

A suprugu hazreti Fatime, ocu Hasana i Husejna, rekao je: „Hoće? li biti zadovoljan da mi bude? ono ?to je Harun bio Musau.“[19]

Svaki trenutak u ?ivotu Vjerovjesnika, s.a.v.s., bio je protkan i nadahnut propisima vjere utemeljene na Allahovoj Objavi. Stoga je za njega majka pravovjernih, hazreti Ai?a, radijallahu anha, ustvrdila „da je on Kur'an koji hoda“. Budući da su ga krasile najljep?e osobine i svojstva, on je vjernicima određen kao jedini uzor dostojan slijeđenja (usvetun-haseneh). Samo njegovim putem sti?e se do Allahovog, d?.?., zadovoljstva i sreće na ovom i na budućem svijetu. O?ivljavanjem njegovog sunneta na najbolji način pokazuje se ljubav i po?tovanje prema njemu. To podrazumijeva poznavanje njegove prakse i permanentno nastojanje da se u ?to većoj mjeri opona?a lik Poslanika. Zato čovječanstvo ne treba drugog poslanika i vođu, ono treba ljude koji će nepokolebljivo slijediti i o?ivljavati njegovo učenje, kojim on izvodi ljude iz tmina na svjetlo dana, kojim uspostavlja pravdu na Zemlji, prote?ira univerzalne ljudske vrijednosti i humanizira ljudsku zajednicu. čast i zadovoljstvo je voljeti i po?tovati Allahova Poslanika slijedeći i o?ivljavajući njegov put.